Mit mera štednje i zašto se on propagira

106795_600

Svako od nas zna da je dobro štedeti. Sigurno je bolje prilagoditi svoje izdatke prihodima i svakog meseca ostaviti određenu sumu sa strane za „crne dane“ ili još bolje za neku pametnu investiciju kao što je školovanje deteta, sopstveno obrazovanje, pokretanje biznisa i slično. Zbog toga mnogim ljudim mere štednje koje se uvode širom sveta danas izgledaju potpuno normalno i poželjno i u medijima se često porede sa prethodnim „rasipničkim modelom“. Ovaj model štednje se promoviše kao novi način života i garant za bolje sutra. Bez neke dublje ekonomske analize štednja može delovati sasvim prihvatljivo.

Pored toga, ljudima koji nisu baš dobro upoznati sa ekonomijom mere štednje se predstavljaju i kao poslednja reč ekonomske nauke. Na televiziji se svaki dan prikazuju razni „stručnjaci“ i „eksperti“ koji nam govore kako mere štednje predstavljaju jedinu mogućnost napretka ali i način da se osigura stabilnija budućnost. Tako danas u Srbiji imamo ministra finansija Lazara Krstića koji je predstavljen kao sprsko čudo od deteta, vrhunski stručnjak sa Jejla i ogroman autoritet na polju ekonomije i javnih finansija. Pored toga, „ekspertski pristup“ Aleksandra Vučića podrazumeva i dovođenje inostranih dokazanih „stručnjaka“ kao na primer Domenika Stros Kana kao savetnika premijera i Dušana Vujovića, novog ministra privrede. Ove dve figure su dugogodišnji saradnici MMF-a i ljudi duboko povezani sa međunarodnim finansijskim strukturama koje naravno imaju svoju politiku. Na prvi pogled, predstavljanje ljudi iz privrede kao stručnjake na polju ekonomske nauke je krajne sumnjivo. Pre će biti da su to ljudi koji rade na promociji određenog ekonomskog modela koji odgovara tim institucijama.

Okrenemo li se stvarno ekonomskoj nauci videćemo da se mere štednje od strane većine stvarnih ekonomskih stručnjaka karakterišeu kao pseudo-nauka i infiltracija ideologije u nauku uz pomoć propagande, medijske pompe i ogromnog truda da se glas stvarne nauke suzbije. Još u vreme Velike depresije, čuveni ekonomista Džon Majnard Kejns je definisao takozvani „paradoks štednje“ u kapitalističkom društvu. Naime, paradoks se sastoji u tome što iako je za pojedinca dobro da štedi za sebe, ukoliko bi celo duštvo počelo štedeti ekonomija bi sve više propadala. Svako bi proizvodio više nego što troši i stvorio bi se ogroman višak robe i usluga koje niko ne želi da kupi ili iskoristi – jer su svi štedljivi. Pre Kejnsa, Marks je upozorio da kapitalističko društvo uvek ima taj problem pošto je proizvodnja uvek veća od mogućnosti populacije da kupi sve te proizvode. Prema Kejnsovoj doktrini, štednja dovodi do pogoršanja problema koji stano postoji u kapitalizmu.

Pogledamo li na činjenice jasno je da Kejnsova teorija bolje objašnjava stvari od pristupa ovih mnogobrojnih takozvanih stručnjaka. Danas imamo veliki broj zemalja koje sprovode mere štednje i možemo videti da li je kod njih došlo do bilo koje vrste oporavka. Portugalija je zemlja koja mere štednje sprovodi od 2006. Godine kada joj je dug iznosio 69% od ukupne vrednosti dobara koja se proizvedu u ovoj zemlji. Danas, Portugalija ima dug koji je premašio 130% njene ukupne proizvodne moći. U približno istom periodu, dug Irske eksplodira sa 25% na 118 posto u 2012. Grčka, zemlja koja je bila najrevnosnija u merama štednje danas ima javni dug od oko 189 posto ukupnog društvenog proizvoda dok je 2006. godine dug bio nešto preko 100%. Argument da ove zemlje jednostavno nisu dovoljno štedele je blago rečeno smešan jer je stanovništvo dovedeno do prosjačkog štapa sa stopom samoubistava zbog siromaštva koja se svake godine poduplava a broj beskućnika i ljudi koji žive u najdubljem siromaštvu je eksplodirao. Infrastruktura, zdravstvo i školstvo su u potpunom haosu a društvo je destabilizovano do tačke potpune dezintegracije.1

Ima li smisla očekivati da će ove mere dati rezulatata u Srbiji?

Čini se da pored ovoliko primera srljanje u mere štednje predstavlja potpunu ludost, ali i pored toga političari se provlače sa ovom tvrdnjom insistirajući da je to jedina alternativa i da ozbiljan ekspertski pristup štednji mora uroditi plodom, „jer to je jednostavno stvar zdravog razuma“, a zemlje koje nisu u tome uspele jednstavno nisu dobro uradile posao. Razmislimo sada o konkretnom primeru ušteda u janvom sektoru smanjivanjem plata svim zaposlenim za po 10%. To smanjenje znači da će naši lekari, učitelji, vatrogasci i ostali u toku naredne godine potrošiti 10% manje novca. Uzevši u obzir da će cene još više skočiti, efektivno kupovna moć tog velikog sloja građana će opasti za preko 10 posto. Pretpostavimo li da je broj ljudi zaposlenih u javnom sektoru približno jednak broju ljudi zaposlenih u privatnom sektoru, čije se plate sigurno neće povećavati a ima indicija da će i padati, smanjenje potrošnje u narednoj godini mora biti manje za barem 5% a skoro sigurno će se još više umanjiti. Šta to znači? To znači da će sve firme u Srbiji prodati barem 5% manje robe i usluga a one koje ne proizvode najneophodnije stvari za život će biti još više pogođene. Svi mali porodični biznisi koje naša vlada tako velikodušno promoviše će biti najviše pogođeni jer se upravo mnoga od njih nalaze u uslužnom sektoru (resotrani, kafići, kafane, itd). U narednim godinama možemo očekivati masovno zatvaranje preduzeća iz ove grupe koja ionako posluju na ivici. To će značiti još više nezaposlenih, što vodi ka još manjoj potrošnji. Vidimo da se ovako stvara začarani krug propadanja privrede.

Gde to vodi?

Grčka je danas odličan primer države koja počinje da funkscioniše onako kako to žele finansijska elita i institucije kao što su MMF i Svetska banka. Iako smo rekli da je Grčki dug porastao sa nešto preko 100% bruto društvenog proizvoda na skoro 200%, njena državna sada svake godine potroši onoliko koliko primi od poreza, a ima indicija da će u narednim godinama biti u plusu od par procenata. Idealno, taj plus će dostići visinu kamate koju Grčka mora da uplati na ime svog duga. Sa druge strane, Grčka privreda će polako odumirati. Grčka će tako postati država koja praktično postoji da bi servisirala dug koji ima ka stranim bankama i za svoj goli opstanak kupovala inostranu robu sa ono malo novca što im ostane. Iz svakodnevnog života znamo da svakom zelenašu najviše odgovara dužnik koji na mesečnom i godišnjem nivou vraća kamatu a glavnicu nikad ne otplaćuje. Takođe, je idealno ako taj dužnik radi samo za te rate a za život troši minimalni deo onoga što zaradi.

Šta raditi?

Onim malo iskrenijim zagovaraocima ove politike, koji priznaju sve gore navedene činjenice, razlog za podržavanje ovakve politke predstavlja pretpostavka da je to jedina alternativa. Ovakav pristup je ravan ideji da bolesnik koji se zbog neke svoje loše navike suočava sa sigurnom smrću treba da nastavi tim putem jer je to jedino što zna. Istina je da se treba boriti za bolju budućnost i ispitivati alternative ovakvom pristupu. Inspiracija na tom putu je svesna odluka da se suprotstavi imperijalnoj diktaturi MMF-a i Svetske banke na način na koji su to uradile nek zemlje Južne Amerike kao što je Ekvador koji je otkazao svoj dug ka ovim institucijama proglasivši ga nelegitimnim. Jedno je sigurno, ne možemo očekivati nikakav napredak u okviru ovakve politike, ono što je sigurno je dugotrajno propadanje. Nema nam alternative nego da tražimo alternativu.

Liked it? Take a second to support Aleksandar Pekic on Patreon!

Become a patron at Patreon!


  1. http://greece.greekreporter.com/2013/12/29/study-extreme-poverty-rises-in-greece/ 

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.