Ignasio Ramoneti – Deset velikih pobeda predsednika Madura u 2016. godini

Pisac Ignasio Ramoneti iznosi analizu nekoliko pobeda našeg predsednika Nikolasa Madura, u najtežoj i najdužoj godini, u kojoj su se mnogi kladili na njegov neuspeh, a u kojoj je on uspeo da prevaziđe sve poteškoće, zamke i prepreke, dokazujući na taj način svoju izuzetnu sposobnost kao šefa države. 

Revolucionarna vlada suočavala se sa poteškoćama na polju politike, ekonomije i geopolitike:

1) u decembru 2015. godine neoliberalna opozicija je pobedila na izborima za zakonodavnu vlast i dobila apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini, a samim tim i kontrolu nad njom.

2) Cene nafte, najvažnijeg državnog resursa, pale su na najniži nivo u poslednjih nekoliko decenija. Predsednik SAD Barak Obama potpisao je dekret kojim je Venecuela proglašena “neuobičajenom i izuzetnom pretnjom za nacionalnu bezbednost i spoljnu politiku SAD”.

Sve pomenuto je deo jednog dugog medijskog rata usmerenog protiv Karakasa koji besni od aprila 2013, a koji je počeo još 1999. godine dolaskom Uga Čaveza na vlast. Nakon izbora Nikolasa Madura za predsednika došlo je do eskalacije nasilja, stvaranja nasilne atmosfere i konstantne medijske hajke, što je dovelo do plasiranja podmuklih laži o Venecueli koje zbunjuju čak i mnoge prijatelje Bolivarske revolucije.

Toliko je teška bila situacija kada je Maduro, legitimno izabrani predsednik u skladu sa Ustavom Bolivarske Republike Venecuele, iznenadio ceo svet. Postavio je nove članove Vrhovnog suda pravde, najviše pravne instance, čije Ustavno veće ima poslednju reč u interpretaciji Ustava. Narodna skupština je odlučila da ignoriše upozorenja Vrhovnog suda pravde koja su se odnosila na zasedanja Skupštine, u čijem se sastavu nalaze tri poslanika iz Savezne države Amasonas, a čiji je izbor u decembru 2015. suspendovan zbog neregularnosti.

U skladu sa tim, Vrhovni sud pravde odlučio je da zbog prisustva trojice nelegitimno izabranih poslanika eliminiše svu pravnu moć odluka Narodne skupštine. Iz tog razloga, Vrhovni sud pravde je doneo presudu kojom Narodnu skupštinu tereti za nepoštovanje suda zbog čega će sve njene odluke biti poništene. Tako je zbog sopstvenih grešaka Narodna skupština u nemogućnosti da donosi zakone i da kontroliše Vladu, a povrh svega je, u čemu se slažu renomirani stručnjaci iz oblasti ustavnog prava, samu sebe poništila, proigrala svoju moć i samu sebe raspustila. Ovo je bila prva velika pobeda Nikolasa Madura u 2016.

U svom opsesivnom nastojanju da svrgne sa vlasti predsednika, antičavistička opozicija je odlučila da ignoriše pravne uslove (član 72. u Ustavu), u smislu obaveznih faza i koraka, koji su neophodni za raspisivanje abrogativnog referenduma u 2016. godini. Tako je opozicija doživela još jedan veliki neuspeh. Ovo čini drugu veliku pobedu Nikolasa Madura.

Do marta-aprila 2016. sve se dodatno zakomplikovalo, već teškoj situaciji doprinela je i velika suša, tačnije druga najveća suša zabeležena od 1950. kao i visoke temperature prouzrokovane fenomenom El Ninjo. U Venecueli 70% proizvedene energije potiče iz hidroenergije. Glavna hidroelektrana zavisi od rezervoara Guri, čije su vodene rezerve pale na najniži nivo zbog smanjene količine padavina. Predsednik Maduro je ponovo brzo odreagovao i usvojio drastične mere: odlučio je da milion sijalica-žarulja zameni štedljivim sijalicama; naredio je zamenu starih klima uređaja za uređaje novije generacije koji su štedljiviji; ustanovio je novo radno vreme od pola radnog dana u javnoj administraciji i doneo je poseban plan nacionalne štednje u potrošnji električne energije i vode. Treća velika pobeda Madura.

Drugi važan problem (možda i najveći) sa kojim je Vlada morala da se suoči jesu posledice ekonomskog rata usmerenog protiv Bolivarske revolucije poput nestašice prehrambenih proizvoda. Godine 1999. samo tri od deset Venecuelanaca je redovno konzumiralo meso, piletinu, kafu, kukuruz, mleko, šećer… dok je u poslednjih sedamnaest godina potrošnja hrane porasla za 80% zahvaljujući velikim socijalnim ulaganjima Bolivarske revolucije. Međutim, s porastom potražnje došlo je i do manipulacija, a zbog ograničene ponude, i cene su naglo porasle. Ovo je dovelo do pojave fenomena crnog tržišta. Mnogi su kupovali proizvode subvencionisane od strane države, dakle, po nižim cenama od tržišnih, da bi ih kasnije prodavali po višim, ili su ih masovno “izvozili” u susedne zemlje (Kolumbija, Brazil) gde bi ih prodavali po dva ili tri puta višoj ceni od početne. Tako su iz Venecuele “cureli” dolari, kojih je bilo sve manje zbog pada cena nafte, kako bi se zadovoljili “vampiri”. Otimajući osnovne životne namirnice od najskromnijih, drugi su se veoma bogatili. Nije se moglo nastaviti sa ovakvim nemoralom.

Još jednom je predsednik Maduro odreagovao čvrstom rukom. Prvo, što je veoma važno, promenio je filozofiju socijalne pomoći, i ispravio veliku grešku koja se u Venecueli iznova ponavlja već duže vreme. Odlučio je da bi država umesto da subvencioniše proizvode, trebalo da subvencioniše siromašne, jer su njima ti proizvodi najviše i potrebni, a samo bi na taj način imali pristup proizvodima koje subvencioniše Vlada. Zas sve ostale, proizvod se prodaje po odgovarajućoj ustanovljenoj tržišnoj ceni, čime se izbegavaju manipulacije i crno tržište. Četvrta pobeda predsednika Madura.

Još jedna odlučujuća mera, koju je predsednik najavio jeste da će Vlada ubuduće davati sve od sebe kako bi promenila ekonomske uslove u zemlji, i kako bi sa “modela rentijera” prešli na “proizvodni model”, i tako ponovo oživeli ekonomsku aktivnost kako privatnog, tako i javnog sektora i komunalne privrede.
Ove dve osnovne mere stapaju se u jedinstvenu zamisao predsednika Nikolasa Madura: lokalni komiteti za snabdevanje i proizvodnju (šp. CLAP) koji predstavljaju jednu novu formu organizovanja naroda. Predstavnici zajednica predaju svakom domaćinstvu torbu punu hrane, po ustanovljenim cenama. Mnoge od tih namirnica su plodovi nove nacionalne proizvodnje. Komiteti snabdevaju oko četiri miliona siromašnijih porodica garantujući tako da će narod dobiti hranu.

Sledeća pobeda, jednako značajna, u ovoj tako teškoj 2016. godini jesu rekordna socijalna ulaganja, koja su dostigla 71,4% ukupnog budžeta zemlje. To je svetski rekord. Nijedna druga država na planeti ne izdvaja skoro ¾ budžeta za socijalne investicije. U zdravstvenom sektoru se, na primer, povećao broj zdravstvenih ustanova za 3,5 puta od 1999, dok su se ulaganja u novi model javnog zdravlja uvećala 10 puta.

Druga osnovna socijalna pobeda, koju veliki mediji ne pominju, jeste ona na polju pružanja pomoći starijim osobama koje više nisu zaposlene. Pre revolucije jedva da je 19% penzionera dobijalo penziju, dok su drugi živeli u bedi ili padali na teret svojim porodicama. Ove 2016. godine procenat penzionera koji primaju penziju (iako nisu mogli da plaćaju socijalno osiguranje u toku svog radnog veka) dostigao je 90%, što je rekord u Južnoj Americi.

Još jedna spektakularna pobeda – a koja se takođe ne pominje od strane velikih i dominantnih medija – jeste velika Stambena misija koja je zaslužna za izgradnju socijalnih stambenih jedinica, po nižim cenama, namenjenih siromašnijim porodicama. Samo u 2016. godini predati su ključevi 359.000 stanova (ukoliko uporedimo na primer sa jednom razvijenom zemljom kao što je Francuska koja je u 2015. sagradila svega 109.000 socijalnih stambenih jedinica). Od 2013. godine, predsednik Maduro je predao skoro 1,5 milion stanova siromašnijim porodicama. Ovo je drugi svetski rekord, koji je prošao u tišini u svim medijima koji su neprijatelji Bolivarske revolucije.

Na kraju, podsećamo na neke od brilijantnih pobeda u domenu geopolitike. Odličan primer je sprečavanje Organizacije američkih država, koja se nalazi pod kontrolom SAD, da osudi Karakas, a u čemu je sudelovao i generalni sekretar ove instance Luis Almagro, koji je pozivao na Demokratsku povelju protiv Venecuele.

Uspeh XII samita Pokreta nesvrstanih, održanog u septembru 2016, u Kongresnom centru Ugo Čavez, na ostrvu Margarita, kojem su prisustvovali mnogi šefovi država i vlada, zajedno sa predstavnicima 120 zemalja koji su pokazali svoju solidarnost sa Venecuelom. Druga pobeda u oblasti geopolitike.

Ipak, najvažnija pobeda predsednika Madura na ovom polju svakako su međunarodne posete sa ciljem da se postigne dogovor između zemalja članica i nečlanica OPEK-a o smanjenju proizvodnje nafte. Istorijski sporazum potpisan je novembra 2016. i momentalno je zaustavio dalje padanje cena naftnih derivata, koja je doživljava sunovrat počevši od sredine 2014, kada je cena nafte po barelu prelazila 100 dolara. Zahvaljujući ovoj ključnoj pobedi, cena nafte, koja je u januaru iznosila 24 dolara, krajem decembra 2016. prelazila je 45 dolara po barelu.1

Što se tiče pokušaja opozicije da se raspisivanjem abrogativnog referenduma prekine mandat predsednika Madura pre njegovog isteka, “…prema članu 72. Ustava Bolivarske Republike Venecuele, abrogativni referendum može se raspisati kada se navrši polovina predsedničkog mandata. U slučaju Nikolasa Madura, čiji je mandat započet 10. januara 2013, i traje do 10. januara 2019, znači da su se tri godine navršile 10. januara 2016”, izjava Tibisaj Lusene, glavnog rektora Nacionalnog izbornog saveta, 9. avgusta 2016.2

Sa početkom padavina, polovinom maja, nivo rezervoara Guri porastao je, i predsednik Maduro konačno je mogao da saopšti da se sa merama štednje električne energije prekida 4. jula.

Bolivarska vlada je od 1999. godine ulagala najviše u poljoprivredu, sa namerom da podigne lokalnu proizvodnju. Venecuela za svoje potrebe obezbeđuje 100% proizvodnje krompira, paprike, luka, paradajza, celera, jama, taroa, manioke, bundeve, zelene salate, kupusa, ljute paprike, korijandera, peršuna, limuna, marakuje, guave, dinje, banane, platana i drugog voća i povrća. Takođe, 80% riže dolazi iz nacionalne setve, a 85% sireva i mlečnih proizvoda su domaće proizvodnje. Svega 24% piletine, svinjetine i mesa dolazi iz uvoza, dok uvoz pasulja, sočiva i leblebije ne prelazi 15%.

Petnaest motora pokretača venecuelanske privrede su: 1. prehrambeno-poljoprivredni sektor; 2. farmaceutska industrija; 3. industrija; 4. izvozni sektor; 5. komunalna, socijalna i socijalistička ekonomija; 6. nafta i naftni derivati; 7. petrohemijska industrija; 8. rudarstvo; 9. domaći i međunarodni turizam; 10. građevinski sektor; 11. drvna industrija; 12. vojno-industrijski sektor; 13. telekomunikacije i informatika; 14. javno i privatno bankarstvo; 15. osnovna industrija.

 

Liked it? Take a second to support Petar Končar on Patreon!

Become a patron at Patreon!


  1. Pročitajte Ignacio Ramonet, «Venezuela candente», ‘Le Monde diplomatique en español, enero de 2016. http://www.mondediplomatique.es/?url=editorial/0000856412872168186811102294251000/editorial/?articulo= 2ebf5b30-e930-4492-971c-2fb37aa6e443 [II] Pročitajte « BBC Mundo », 24. oktobar 2016. http://sumarium.com/se-ha-vueltoirrelevante-la-asamblea-nacional-en-venezuela/  

  2. http://albaciudad.org/2016/08/cne-referendo-revocatorio-para-2017/10  

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.